DEMOKRACIJA I MEDIJI

Važnost medija u svakodnevnom životu je neupitna. To se potvrđuje još od Napoleonovih osvajanja početkom 19.st., kada je on medije nazvao – sedmom silom.

Sloboda medija je preduvjet za ostvarenje naših sloboda. Obranom medijskih prava i odgovornosti, branimo svoja prava i odgovornost.

O važnosti novinarskog posla govori podatak da je u svijetu poginulo 239 novinara i njihovih suradnika, a da je 89 novinara ubijeno s umišljajem. U našem Domovinskom ratu poginulo je 14 novinara i fotoreportera, a i danas naši novinari izvještavaju iz opasnih regija kao što su Afganistan, Pakistan i Irak.

Ono što je bitno naglasiti – da sloboda i vladavina prava u suvremenom društvu znače slobodu i pravo drugoga ,odnosno da su slobode i prava medija ograničena slobodama i pravima drugih i drugačijih.

Zato pozivamo vlasnike, novinare i urednike da drugima i drugačijima pruže priliku da javno iznesu svoje mišljenje.

Isto tako pozivamo predstavnike javne vlasti da se suzdrže od jezika netrpeljivosti, verbalnih ekscesa pa i mrženje prema novinarima kojima su bili izloženi ovih godina, a zbog čega smo i dobili upozorenja od mnogih međunarodnih organizacija i institucija.

Dostojanstvo novinarske profesije se mjeri obranom prava najslabijih i najugroženijih i to u atmosferi snošljivosti i javnog dijaloga.

Pitanje je da li kod nas postoji pravi dijalog? Za dijalog je potrebno dvoje ljudi koji žele čuti jedan drugoga i koji su spremni odstupiti od svog mišljenja i prihvatiti drugu stranu. To je ono što u hrvatskom tipu dijaloga ne postoji. Kod nas postoje monolozi gdje svatko priča svoju priču.

Jesu li mediji neovisni?

Pitanje neovisnosti ne može se postaviti kao apsolutno jer nje nema. Postoji naručitelj, a to je politika, i sve dok se ona bude ponašala kao gospodar, dotle će svima u toj profesiji biti veoma teško raditi.

Istraživanja su pokazala da 98 % hrvatskih građana koristi elektroničke medije, a više od 90 % naših građana rabi HTV kao glavni medij. To znači da je moć televizije velika i da javna televizija mora biti u službi građana. Ona mora biti nepristrana, ne smije si dopustiti komentar, prešućivati događaje, rabiti govor mržnje, već promicati toleranciju i dijalog.

Kakav je odnos medija i civilnog društva ?

U zadnjih nekoliko godina vidljiv je pozitivan pomak. Postoji mnogo emisija koje posvećuju pažnju trećem sektoru – tj .civilnom sektoru. Mnogi lokalni listovi rado objavljuju članke o radu udruga i njihovim rezultatima. Međutim ima i onih privatnih novina, koje još nisu prepoznale važnost civilnog sektora, koji je u funkciji kontrolnog mehanizma.

Mnogi ne shvaćaju da je u civilnom sektoru ogroman potencijal ljudi koji imaju dobre ideje, nevjerojatnu energiju, koji plaćaju poreze i zapošljavaju ljude. Prepoznavanje tog sektora kao velikog kreativnog potencijala nešto je što će kad-tad doći na dnevni red.

Partnerstvo kao osnovni oblik rada civilnog sektora je posebno zanimljiv jer znači transparentnost, dogovor, poštivanje sugovornika i stvara pozitivnu klimu. Međutim država i vladini budžetari žive sigurno i ne žele raspoznati srž poduzetništva i partnerstva. Ne razmišljaju o tome da postoje ljudi koji vide rješenja za određene situacije.

Tako npr. kad velike kompanije zapošljavaju ljude, ponajprije ih zanima kakvi su oni kao ljudi, kakav im je vrijednosni sustav, kako se ponašaju prema suradnicima, naročito onima koji su ispod njih.

U Hrvatskoj prosječni čovjek one ispod sebe gazi, a onima iznad sebe se klanja do poda. To je hrvatski standard i izrazito negativan model.

Ljudi nisu naučili na odgovornost i to poistovjećuju sa strahom. Odgovornost ne shvaćaju kao šansu da nešto novo kreiraju, da pokažu sebe i da ostvare neku svoju ideju. Važno je donijeti odluku. Jer kad donesemo odluku pod pritiskom, ona je obično kriva. Zato treba razvijati proaktivni kreativni duh koji razmišlja unaprijed. Zato nemamo izbora oko partnerstva jer mu Europa daje veliki značaj. Europske vlade su rekle da je partnerstvo jedan od načina rješavanja problema kojim će se ostvariti socijalna kohezija.

Zašto civilno društvo u Hrvatskoj nije prihvaćeno kao vrijednost?

Iz dva razloga:
› neznanja – mnogi ljudi nisu dobro informirani o civilnom sektoru, ne razumiju svjetske trendove, a ne znaju da je civilno sektor jedan od generatora kreiranja novih radnih mjesta u razvijenom društvu.
› Straha – jer se boje da ugroze svoje pozicije i privilegije, boje se konkurencije i žele spriječiti nadzor javnosti nad poslovima koje obavljaju. Tako zadržavaju i dalje svoju nekompetentnost, nesposobnost koja im omogućuje daljnju korumpiranost i bahatost.

Civilno društvo kod nas još uvijek nije dovoljno razvijeno

Jesmo li štogod učinili da se civilno društvo razvije? Ono nam neće samo s neba pasti – to je sigurno. Za nas je bitno operativno civilno društvo na čiji bi razvoj utjecali i škola i mediji i obitelj i lokalna uprava. Ništa se neće dogoditi tako brzo i efikasno ako svi čimbenici ne budu ujedinjeni u zajedničkom cilju.

Treba razviti još jedan vid civilnog društva – to je profesionalizirano civilno društvo. Ljudi koji će taj posao raditi vrlo stručno, koji će znati pisati projekte, obraćati se donatorima, koji će znati formulirati svoju ideju, povezati je drugim ljudima koji imaju sličnu ideju. Za to je potrebno veliko znanje i mnoge udruge su taj posao obavile mnogo bolje od državnih institucija.

Zato je važno da i mediji pišu o tim pozitivnim rezultatima, da pomognu i doprinesu u razvoju civilnog društva, tako što će nepristrano pratiti njihov rad.

U Mađarskoj građani imaju poseban kanal gdje se prati rad civilnog sektora dok je kod nas pozitivan pomak učinjen posljednjih godinu dana i to pod pritiskom Europe.

Mađarska je u sklopu priprema za integriranje u EU razradila čitavu strategiju komuniciranja sa građanima što je jako dobro i pohvalno.

I mi ćemo jednog dana biti u takvoj situaciji ako želimo da nam građani vjeruju. Oni moraju biti dobro informirani o tome što to integriranje donosi Hrvatskoj.

I na kraju zaključak

Odnos medija prema javnom i gospodarskom sektoru je u odnosu na treći sektor – civilni, u neravnoteži. Dok su prva dva sektora, onaj državno-javni i onaj komercijalni protežirani, dotle je treći sektor – neprofitni, marginaliziran i gotovo zapostavljen. I to unatoč brojnim inicijativama pokretanja neprofitnih medija. To nas obvezuje i Nacionalna strategija za stvaranje poticajnog okruženja civilnog društva usvojena 12. srpnja 2006. (u što spada i zakonska obveza jačanja neprofitnog sektora).

Danas se javlja potreba za neprofitnim elektronskim medijima u Hrvatskoj s obzirom da ima 31.750 registriranih udruga.

Neprofitnih medija u RH ima veoma malo. Tu je nekolicina Internet portala, koji održavaju visoku kvalitetu, a tematski su pluralistički. Oni su nedovoljni i javlja se potreba za radio i televizijskim stanicama.

Iako je zakonska regulativa u RH dobra (Zakon o medijima i Zakon o elektroničkim medijima), Vlada se obvezala za stvaranje neprofitnog medijskog prostora, do sada nije učinjeno gotovo ništa. Ne radi se tu o branjenju neke državne ideologije, već je zazor nad neprofitnim medijima zbog toga što su sklopljeni poslovi sa lokalnim i regionalnim moćnicima. Neprofitni mediji bi bili neovisni i imuni na ucjene i korupciju te na svako trgovanje sa kvazi-informacijama i kvazi-skandalima što skreće pozornost javnosti sa pravih političkih i socijalnih debakla.

«Preusmjeravanje» frekvencija neće se dogoditi «sutra» i to je proces na kojem tek treba početi raditi. Tih frekvencija je puno i vjerojatno bi u tom slučaju trebao biti raspisan natječaj za sve, zar ne ?