Cjeloživotno i permanentno učenje

O autoru

Dr. Sci. Radojka (Šakić) Praštalo rođena je 7.7.1947. u Daruvaru kao prvo dijete Damjana i Danice Šakić. Kasnije je dobila još sestru i brata. Njeni roditelji, zbog prirode posla oca Damjana, mijenjali su često mjesto boravka pa je Radojka osmogodišnju školu započela u Gerovu, nastavila u Hercegovcu, a završila u Bjelovaru.

U tom gradu završila je i gimnaziju. Sve razrede tijekom školovanja završila je s odličnim uspjehom. Nakon toga završila je studij elektrotehnike na Elektrotehničkom fakultetu u Banja Luci. Kao stipendista tvornice Rudi Čajavec radila je u toj tvornici godinu dana.

Godine 1981. magistrirala je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu (područje elektromagnetskih polja).

Godine 1991. doktorirala je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu (područje mikrovalova).

Sada radi na Elektrotehničkom fakultetu u Banja Luci.

Objavila je knjigu Što je kompjuter, Uvod u radiopredajnike, Uvod u mikrotalasnu tehniku, Mikrotalasi u teoriji, praksi i mjerenjima te mnoge druge.

Pod utjecajem svoga oca Damjana vrlo rano je počela promatrati politička i sva druga događanja oko sebe, a pogotovo nakon što joj je otac poklonio djela Ive Andrića. Nakon toga počela se intenzivno baviti izučavanjem i analiziranjem pojava na našim prostorima. Kao rezultat tih istraživanja, nastala je knjiga Knjiga za bolji život na Balkanu.

Knjiga daje veoma bogat izvor informacija vezanih za društvene pojave koje nas okružuju te je prihvatljiva kao udžbenik za opće obrazovanje odraslih. Pisana je razumljivim i prihvatljivim jezikom, stilom punim dinamike, tako da je pri čitanju teško napraviti pauzu, a kamoli odustati.

O njenom dinamičnom, razumljivom i polemičnom stilu najbolje govori i ovaj članak.

CJELOŽIVOTNO I PERMANENTNO UČENJE
imperativ današnjice

1. Bolonjski proces u svjetlu cjeloživotnog učenja

Uvod

Politika je na ovim našim prostorima oduvijek bila sposobna preko svojih (kvazi) kadrova postavljenih na funkcije u školstvu, zdravstvu, privredi i drugdje svaku pozitivnu inicajativu i zamisao pretvoriti u svoju suprotnost. Ništa se u tom smislu nije promijenilo niti do današnjih dana pa prijeti opasnost da se i bolonjski proces izvitoperi u praksi kao što su se izvitoperili samoupravljanje, OUR-i, socijalizam, demokracija itd. Da stvar bude još gora, oni koji su „vodili“ politiku obrazovanja u prethodnom periodu napravili su neke nebulozne „reforme“ po kojima su u srednjim školama ukinuti predmeti poput sociologije, filozofije, psihologije, čime će potpuno biti obezduhovljene naredne generacije, a što ide na ruku kreatorima Novog svjetskog poretka koji od nas imaju namjeru napraviti ljudsku stoku („goje“) , o čemu se već naveliko i svugdje govori. Zato nije čudo što je u jednoj od svojih kolumna u „REPORTERU“ dr. Miodrag Živanović napisao da je taj potez ravan zločinu s predoumišljajem širokih razmjera i da su njegovi tvorci zaslužili doživotnu robiju ili smrtnu kaznu.

Zato se opravdano pitamo: Hoće li se naći netko ili nešto što će osujetiti takvu praksu prije negoli potpuno propadnemo i nestanemo kao narod, entitet, država?

To „nešto“ što bi moglo prekinuti kontinuitet sveopćih sabotaža i zla je ZNANJE. I to ne bilo kakvo znanje i ne bilo koliko znanje. To znanje mora biti veliko, pravo i sveobuhvatno (ne fahidiotizam!), a mora ga posjedovati većina stanovništva. Međutim, prema američkim statistikama 70 % njihove populacije je lijeno misliti i najsretniji su kad to umjesto njih radi netko drugi pa makar i na njihovu štetu. Daljnjih 25 % stanovništva „misli da misli“, a samo 5 % stanovništva stvarno misli! Žalosna statistika! Kod nas naravno, takvih istraživanja nema niti to one koji bi ih trebali inicirati i financirati uopće interesira, ali, sudeći prema situaciji na terenu, postotak onih koji ne žele misliti kod nas je sigurno veći od 90%, a postotak onih koji stvarno misle bi se vjerovatno morao izraziti u promilima. Pitamo se: Što s takvom još žalosnijom statistikom od one američke možemo učiniti u cilju opstanka i eventualnog napretka našeg naroda i države?

Bolonjski proces koji nam se nameće od stranih faktora (jer dragovoljno ga naši funkcioneri ne bi nikad prihvatili) možda bi mogao pomoći u rješavanju tog problema, ali SAMO uz pretpostavku da ga ne provode oni KVZIKADROVI gore spomenuti. Nažalost, BAŠ ONI GA PROVODE!! I onda morate neminovno zaključiti da će se i on pretvoriti u svoju suprotnost, da će propasti baš kao i samoupravljanje, OUR-i, socijalizam i demokracija!

Zato svatko treba, od ono malo mislećih ljudi u našem društvu, na sve moguće načine poticati one koji ne vole misliti i one koji misle da misle, da se obrazuju, prosvjećuju, da stvarno misle i da u skladu s tim reagiraju.

Bolonja proces i korist od njega

Zbog kaosa i bijede koji kod nas vladaju najmanje 25 godina, mnogi ljudi su se, boreći se za puko preživljavanje, propustili obrazovati i prosvjećivati. Zbog toga su postali pogodan materijal za manipulacije. Svi naši vlastodršci vole da je tako, jer im to produžuje „vijek trajanja“ u nedogled. Zbog toga ne rade ništa na DOOBRAZOVANJU tih generacija. Štoviše, dozvoljavajući kojekakvom kvazikadru da se infiltrira i u redovno školstvo, omogućili su da se i dalje „generiraju“ takve neprosvjećene, neobrazovane generacije čija su znanja, kad i završe redovno školovanje, daleko ispod razine potrebne za snalaženje u današnjim drastično promijenjenim uslovima života i rada. Moramo sebi priznati da smo “čučali na slijepom kolosjeku” najmanje zadnjih 25 godina, dok se svijet razvijao strahovitom brzinom.

Zato bi nam moglo dobro doći uvođenje BOLONJA PROCESA u školstvo, da bar ono više ne stvara neuke „stručnjake“. Bolonja proces bi mogao pomoći u tome, ali i u tome da se neki od onih koji su iz gore spomenutih razloga „propustili sve dosadašnje vlakove“ za svoje obrazovanje i prosvjećivanje, ipak obrazuju i prosvjete, jer im dozvoljava ulazak na nekoj od „stanica“ i nastavak školovanja s ostalima.

Sve je to lijepo zamišljeno, ali samo uz uvjet da je to u rukama POŠTENIH LJUDI, pravih patriota, a ne raznih kriminalaca i političkih mešetara. Jer, ako se u taj vlak bude moglo „uskakati“, ne na bazi argumenata i prethodnog znanja, već na bazi MITA I KORUPCIJE (što je u našim uvjetima vjerovatnije), propast nam ne gine! Tada će se samo namnožiti oni sa diplomama i titulama (kao što se već i bez toga uvelike dešava) pa se oni koji nešto znaju neće naizgled razlikovati od onih koji su tu diplomu kupili ili dobili nezasluženo. Budući da su takvi svjesni toga, oni će se uz dodatnu aroganciju, agresivnost, nepotizam, klijentelizam, kriminal i sl. lakše dokopati funkcionerskih mjesta i sa njih krojiti nama drugima nakaradnu „kapu“, kakvu stalno nosimo!

Inače, Bolonja proces je mnogo fleksibilnijeg programa nego što su bili tradicionalni programi formalnog obrazovanja i dozvoljava svakom studentu da individualno kreira svoj studij. To znači da se studiranje može prilagoditi osobnim potrebama i interesima svakog studenta. Na taj način se i formalno obrazovanje stavlja u službu cjeloživotnog i permanentnog učenja, što do sada nije bio slučaj. Većina studenata su redovni studenti, ali i starije osobe sve više pokazuju interes za akademskim obrazovanjem, tim više što se aktivnošću mozga usporava proces starenja.

I prezentacija gradiva u okviru Bolonja procesa je posve drugačija. Umjesto priče EX KATEDRA, student sad može očekivati da mu se gradivo objasni, analizira, interpretira i da se u sve to uključi i njega, kao subjekt. Kao rezultat toga razvit će se kod njega razne vještine koje se mogu prenijeti i na druge predmete, ali i na radno mjesto gdje ih poslodavac očekuje od svog uposlenika. Među te vještine naročito spadaju komunikacijske vještine i mogućnost jasnog izražavanja misli i prezentiranja nekog gradiva. Razvoju tih vještina pomaže i način provjere znanja koji obuhvaća osim pismenog ispita, usmenog ispita i testa s više ponuđenih odgovora, još i eseje, izradu projekata, laboratorijska mjerenja i ispitivanja i dr. Da bi se što efikasnije iskoristio trosatni blok predavanja, što veći broj aktivnosti treba biti direktno fokusiran na studente. Također, što više pisanog materijala treba postaviti na WEB, kako bi studenti mogli imati pregled svega što se radilo na satu i mogli to ponoviti pred ispit ili test.

U slučaju pisanja eseja naročito je važno naglasiti kako izbjeći plagijat i poučiti studenta u tome kako se može služiti literaturom uz obavezu pravilnog citiranja svakog izvora.

Također, studente treba motivirati za sticanje više znanja kroz izvjesnost načina ocjenjivanja. On mora znati kako se boduje svaka njegova aktivnost, kako bi se, prema svojim ambicijama i mogućnostima, usmjerio ka postizanju željene ili njemu potrebne ocjene. Ocjena ne smije biti rezultat slučajnosti! To sve će ohrabriti studente da sebi postave više ciljeve i da steknu veće samopouzdanje u procesu usvajanja novih znanja.

Za ovakav, posve novi rad sa studentima, neophodno je organizirati i neke treninge za osoblje. Doduše, neki profesori su u trendu i prate i metodička zbivanja u oblasti obrazovanja, ali neki ne. U svijetu postoje i Centri za usavršavanje u učenju i predavanju koji drže takve trening-kurseve. Danas je naročito važno da student stekne strukturirano znanje iz svakog predmeta i iz struke uopće, kako bi mu to omogućilo da se bolje i lakše može snaći u moru informacija i specfičnih znanja vezanih za uske oblasti, koje su sastavni dio neke veće naučne strukture.

Naravno, primjena svega ovoga mora biti maksimalno podržana od suvremenog menadžmenta obrazovnih institucija, koji će omogućiti radikalnu promjenu okoline u kojoj se reforme provode. Takav menadžment će tako postaviti stvari da će motivirati sve zaposlene da daju maksimum od sebe i da se pri tom ne osjećaju ni prevareni ni eksploatirani. Također, takav menadžment će omogućiti i sadašnjim kadrovima da ostanu i novima da dođu i razvijaju se, za razliku od onog dosadašnjeg tipa “menadžmenta” koji su prakticirali filozofiju: “Bez svakog se može samo ne bez nas!” te, u skladu s tim, desetljećima vodili politiku rastjerivanja kadra. Ako se izvana nametne potreba promjena starom i fosiliziranom menadžmentu, koji niti ima vizije niti volje išta mijenjati, sve će se pretvoriti u karikaturu onog što je trebalo biti.

Uvođenje Bolonja procesa zahtijeva istinsko razumijevanje cilja ove reforme. Čitav proces neće zaživjeti i donijeti očekivanu kvalitetu ako se reducira na oskudan administrativni proces (tj. na čistu formu s inkorporiranim osobnim interesima onih koji upravljaju obrazovnom institucijom), koji mora biti napravljen zato što je nametnut od nekog europskog rukovodećeg tijela. Uspjeh procesa ovisit će o učešću i kreativnosti onih koji bi najradije to sve ignorirali, a to su rukovodstva obrazovnih institucija.

2. Cjeloživotno učenje

Do sada niti jedna druga institucija nije bila u stanju regulirati društvenu mašineriju tako efikasno kao tržište. Ali, ono produbljuje prirodne nejednakosti između pojedinaca, proizvodeći socijalnu isključivost i društvenu nepravdu, zbog čega je potreban neki regulator. S obzirom da zadnjih nekoliko desetljeća, kao rezultat izrazito brzog razvoja u okviru tzv. informatičke revolucije, stečeno znanje veoma brzo zastarjeva, to nemilosrdni zakoni tržišta guraju sve one koji svoje znanje redovno ne inoviraju, na marginu društvenih zbivanja. Upravo zbog toga se već odavno počelo govoriti i raditi na tome da se uvede praksa cjeloživotnog učenja, koja treba biti podržana i financirana od strane države, raznih institucija i drugih aktera, a sve s ciljem da se ljudski resursi što bolje iskoriste, a stanovništvo bude zadovoljno.

Zato u današnje doba ekonomskih i socijalnih promjena i brze tranzicije društva u tzv. “društvo znanja” i demografske situacije prema kojoj populacija u Europi postaje sve starija, javlja se potreba za novim pristupom obrazovanju i učenju, tj. uvođenje prakse cjeloživotnog učenja (lifelong learning), odnosno aktivnosti učenja tijekom cijeloga života s ciljem konstantnog unapređivanja znanja, vještina i sposobnosti unutar osobne, građanske, društvene i poslovne perspektive, što ujedno predstavlja i definiciju tog pojma. Cjeloživotno učenje prvenstveno podrazumijeva:
› Stjecanje i osuvremenjivanje svih vrsta sposobnosti, interesa, znanja i kvalifikacija od predškole do razdoblja nakon umirovljenja te potenciranje razvoja znanja i sposobnosti koje će omogućiti građanima prilagođavanje “društvu znanja” i aktivnom učestvovanju u svim sferama društvenog i ekonomskog života i na taj način utjecanje na vlastitu budućnost.
› Uvažavanje svih oblika učenja: formalno obrazovanje (npr. u školi i na fakultetu), neformalno obrazovanje (npr. usavršavanje vještina potrebnih na radnom mjestu, treninzi, seminari) i informalno obrazovanje (npr. razmjena znanja u obitelji, među prijateljima, na putovanjima itd).

U ovakvom sistemu obrazovanja razvijaju se mnogobrojne mogućnosti davanja tzv. “druge šanse” za one mlađe ljude koji nisu zadovoljili svoje potrebe u formalnom školskom sustavu, koji napuštaju svake godine osnovnu ili srednju školu i praktično ostaju bez ikakve diplome i daljnjeg obrazovanja.

Da se sve ovo ne bi pretvorilo u lakrdiju, posebno ozbiljno treba pristupiti certifikaciji institucija koje će pružiti neformalno obrazovanje, tj. one moraju stvarno ispuniti sve kriterije u pogledu kvalitete obrazovanja, baš kao i formalne institucije osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja. Pri tom se ne smije zaboraviti i na neophodnost permanentnog obrazovanja nastavnoga kadra, jer se od nastavnika svakim danom sve više i više očekuje te mu je neophodno i nešto dati da bi se mogao usavršavati u kontinuitetu, a ne ga ostaviti da se snalazi sam kako zna.

Uz pojam cjeloživotnog obrazovanja vezane su znanstvene discipline andragogija i gerontogogija, gdje prva proučava problematiku obrazovanja odraslih osoba, a druga proučava obrazovanje i samoobrazovanje starijih osoba. U bivšoj Jugoslaviji su postojale neke institucije u vezi s tim, ali samo u Sloveniji i Hrvatskoj.

Značaj cjeloživotnog učenja

Ekonomski razvoj neke države ovisi o kvaliteti njenih ljudskih potencijala. Korištenje tih potencijala i ulaganje u njihovu kvalitetu primarni su faktori razvoja. Zato je kvaliteta obrazovanja od presudnog značaja ne samo za razvoj, već i za opstanak nekog društva ili države. Međutim, znanje koje stječemo kao djeca ili mladi ljudi neće dugo biti aktualno. Zato je od presudnog značaja aktivan nastavak stjecanja novih znanja pa je u jednom društvu nužno stvari postaviti tako da postoji potražnja za obrzovanim ljudima, što će motivirati ljude da se kontinuirano obrazuju.

Do sada je formalno obrazovanje imalo primat u društvu, ali postupno taj primat preuzima neformalno obrazovanje, s tim da se formalno obrazovanje smatra temeljem i nužnim preduvjetom za kvalitetnu nadgradnju koja se može postići u neformalnom obrazovanju. Danas se obično kaže da je diploma iz formalnog obrzovanja dovoljna samo da nekog kandidira za određene poslove, a za uključivanje u proces rada moraju se dopunjavati stečena opća i stručna znanja. Također, od formalnog se obrazovanja (škola i fakulteta) očekuje da nauče mladog čovjeka kako treba učiti te da ima pozitivan stav prema učenju. S tog stanovišta je jasno da se neformalno učenje smatra sastavnim i neophodnim dijelom cjeloživotnog učenja. Neformalno učenje podstiče osobni razvoj, jer se pomoću njega razvijaju vlastiti potencijali, interesi i talenti, mogućnosti zapošljavanja, izbor radnog mjesta te unapređuje aktivno građanstvo, civilno društvo, demokraciju, mir, veću društvenu jednakost i pravdu. Pri tom je potrebno razraditi poseban pristup za veliku većinu odraslih građana koji nisu svjesni prava koja posjeduju te naći načina da se oni s tim upoznaju, jer niti jedna zemlja se ne može smatrati demokratskom, ako je jedan veliki dio njenih građana potpuno izopćen iz društvenih događanja. Dakle, demokratsko društvo se može ostvariti samo ako je stanovništvo informirano i obrazovano!

Strategija razvoja obrazovanja odraslih u Europi

Obrazovanje odraslih se danas promatra kao uvjet opstanka i razvoja modernih društava. Njegov značaj je naročito porastao u uvjetima brzih demografskih, socijalnih, političkih, ekonomskih i znanstveno-tehnoloških promjena, jer ima vitalnu važnost u ekonomskom razvoju suvremenoga društva i učešću građana u rješavanju društvenih, profesionalnih, obiteljskih i osobnih problema. Upravo stjecanje i upotreba znanja kod odraslih osoba postali su ključ za rješavanje najznačajnijih društvenih i individualnih problema kao što su:
› poboljšanje međuljudskih i međuetničkih odnosa
› unapređenje ljudskih prava i sloboda,
› zaštita životne sredine,
› zaštita i unapređenje zdravlja,
› kvalitetnija i zdravija ishrana
› briga za roditeljstvo i obitelj,
› emancipacija žena,
› zaštita hendikepiranih i ugroženih grupa,
› zapošljavanje stanovništva,
› povećanje ekonomskog rasta
› povećanje produktivnosti i ekonomske efikasnosti,
› dostizanje osobnog identiteta i pronalaženje smisla života.

To sve su bili razlozi što je samo tijekom posljednjega desetljeća kroz seriju međunarodnih konferencija skretana pažnja na obrazovanje, a posebno na obrazovanje odraslih, kao na osnovni razvojni resurs, uvjet i strategiju rješavanja ključnih problema čovječanstva.

Tijekom niza godina intenzivne međunarodne saradnje suvremena demokratska društva postigla su visok stupanj suglasnosti oko ključnih ciljeva i načela koja se tiču obrazovanja, njegove uloge u individualnom i društvenom razvoju, kao i načina realizacije tih ciljeva. Obrazovanje odraslih je jedna od tema kojom se intenzivno bave i UNESCO, Savjet Europe, Svjetska banka, OECD i mnoge druge značajne organizacije, fondacije i institucije. Kao rezultat svih tih napora objavljeni su mnogi dokumenti u kojima su formulirani osnovni pojmovi, stavovi, načela i shvaćanja o obrazovanju i učenju odraslih te općenito o cjeloživotnom obrazovanju i učenju.