Konferencija karijernih coacha

Udruga Osmijeh
Na poziv Glotta Nova d.o.o Center za novo znanje, Ljubljana, naša udruga je bila na 6. Konferenciji Karijernih coacha pod naslovom „ Sebstvo-na putu k sebi i drugima „ koja se održavala u Državnom svetu Republike Slovenije 10.5.2016.i gdje je prisustvovalo oko 160 sudionika.
Na konferenciji je održano 10 različitih tema vezanih za obrazovanje a predavači su bili iz mnogih sfera društvenog života koji su na veoma zanimljiv i pristupačan način povezali glavnu temu –sebstvo (istost, identitet, samosvijest, podsvijest) sa obrazovanjem i karijernim coachingom. Treba naglasiti da organizacije i institucije koje se bave obrazovanjem u projektima podržavaju mnoge institucije, donatori i njihova vlada.
Ono što treba naglasiti da je Republika Slovenija otišla mnogo dalje u obrazovanju od naše države, da su prihvatili nove metode učenja EU, da su građani jako zainteresirani i samosvjesni važnosti obrazovanja.
U neformalnom druženju domaćini su nas proveli kroz Ljubljanu gdje smo primijetili mnogo zelenila, zabranjen prijevoz kroz centar grada, električna vozila( Zeleni kavalir/ što govori o ekološkoj osviještenosti kao i brizi gradskih vlasti o ekologiji. Isti tako primjećuje se i velika briga o osvježavanju starih fasada u centru grada koje datiraju još iz vremena kada je Slovenija bila ilirska pokrajina.Naša udruga je sudjelovala sa temom „ Pojam sebstva/ jastva i identiteta te njihova refleksija na razna područja društvenog života“ autorice Dr.sc.Radojke Praštalo iz Banja Luke a koja je članica mnogih nevladinih organizacija kao i naše Udruge Osmijeh.Udruga Osmijeh

Udruga Osmijeh

Udruga Osmijeh

POJAM JASTVA/SEBSTVA I IDENTITETA I NJIHOVA REFLEKSIJA NA RAZNE OBLASTI DRUŠTVENOG ŽIVOTA

The term self/self and identity and their reflections on various aspects of social life

Dr. Radojka Praštalo
Udruga Osmijeh Bjelovar

Rezime
Pojam identiteta/sebstva seže unatrag do antike gdje se krenulo od pojma »istost« stvari, smatrajući da je jedna te ista stvar uvijek to što jest. Sama riječ identitet potiče iz 6. stoljeća u značenju »opet isto«, da bi modernu definiciju ovog pojma odredio u 18. Leibnz, a John Lock je bio prvi koji je to prenio i na pojedinačna ljudska bića. U 19. stoljeću je pojam identiteta prenešen i na skupinu. U periodu 19/20 stoljeće Frojd u svoju psihoanalizu uvodi pojam jastva/sebstva/ identiteta u čijem stvaranju učestvuju i »samosvijst« i »podsvjest« o kojoj se do tada malo govorilo. Nema jedinstvene definicije sebstva i jastva, ali mnogi smatraju da je sebstvo prošireni »ja« koji se širi u nesvjesno. Iz jednog i drugog proističe identitet, veoma značajan pojam u svim oblastima nauke i ljudskog života. Pojam Jastva je jedan transcendentni postulat koji se psihološki može opravdati, ali se naučno ne može dokazati. Kako su se društva vremenom sve više usložnjavala, to je rastao i broj raznih skupina od kojih je svaka imala neki svoj identitet. Tako se danas osim o identitetu pojedinca može govoriti o identitetu raznih organizacija (političkih, humanitarnih, obrazovnih, zabavnih, političkih, privrednih itd.), identitetu naselja i gradova, identitetu država i nacija… Zadnjih decenija pojavila se velika pretnja pojmu identiteta od strane »sistema koji ubija narode«, a to je sveopća globalizacija i homogenizacija na nivou čitave planete. Njom se namjeravaju iskorijeniti ljudske različitosti, različitosti među narodima, razlike među jezicima i kulturama što će nužno imati za posljedicu sveopću bezličnost i priznavanje jedino onih vrijednosti koje se mogu iskazati novcem.

Ključne riječi: jastvo, sebstvo, identitet, personalni identitety, identitet: skupine, organizacije, grada, nacije, države-nacije, postmoderna, globalizacija

Abstract
The concept of identity/self goes back to ancient times where it started from the notion of »sameness« of things, considering that the same thing is always what it is. The word identity comes from the 6th century to mean »the same again« to the modern definition of the concept specified in by Leibnz. John Lock was the first who brought this concept on to individual human beings. In the 19th century the notion of identity was transferred to the group. Between 19/20 century Freud in his Psychoanalysis introduces the concept of the self / self / identity in whose creation involved and »self-awarness« and »subconscious« of which was little known. There is no single definition of self, but many believe that the self expanded the »I« into the unconscious. Both identities defines a very important concept of identity, very important in all areas of science and life. The concept of Self is a transcendent postulate that the psychological can be justified, but it can not be proven scientifically. As the society becomes increasingly got complicated, it has grown the number of different groups, each had some of their identities. So today, in addition to the identity of an individual can talk about the identity of the various organizations (political, humanitarian, educational, entertainment, political, economic, etc.), the identity of towns and cities, the identity of the state and the nation … In the last decade emerged a major threat to the concept of identity by »system that kills the nations,« and that is a universal globalization and homogenization at the level of the entire planet. It is intended to eradicate the human diversity, the diversity of peoples, and differences among languages and cultures which will necessarily result in a universal recognition of impersonality and only those values that can be expressed in money.

Keywords: self, self, identity, personal identity, identity of: group, organization, city, nation, nation-states, postmodernism, globalization

0 Uvod

Nakon višegodišnjeg izučavanja karijernog coachinga (i uopće coachinga) očigledno je da se najprije mora poći od pojedinca i njegovih specifičnosti, jer uspješnost coachinga u mnogome zavisi baš od toga. Koje su to specifičnosti svakog pojedinca i kako ih je nauka definisala? Budući da je svaki pojedinac, u ovom kontekstu, nužno posmatran unutar raznih oblasti isključivo društvenih nauka, to ga nije moguće posve egzaktno odrediti i u tom smislu analizirati. Pri tom svaka od tih društvenih nauka posmatra pojedinca i njegovo sebstvo sa svog aspekta.

Psihologija posmatra sebstvo kao kognitivnu reprezentaciju osobnog identiteta koji izvire iz razlikovanja pojmova »ja« i »mene«, gdje prvi igra ulogu subjekta, a drugi objekta. U najširem smislu »ja« je skup ideja koje gajimo o sebi na osnovu samoopažanja i razumnih zaključaka tko smo na osnovu naših želja, našeg samovrednovanja i toga kako se drugi odnose prema nama. Pojam »ja« ne uključuje idealiziran i relativno nepromjenjiv pogled na sebe, već način našeg reagovanja na svakodnevne situacije. Kasnijim nadograđivanjem znanja uvidjelo se da sebstvo igra integralnu ulogu kod motivacije čovjeka, percepcije, iskustva i identiteta u društvu. Karl Gustav Jung je jedan od prvih psihologa koji se bavio određivanjem pojmova »ja« i »sebstvo« i pri tom zaključio da je »ja« centar svjesnog dijela duševnosti i osobnosti, dok je »sebstvo« duboki centar ukupne osobnosti.

Sociologija posmatra sebstvo u kontekstu uticaja društva na pojedinca i smatra da je sebstvo produkt razuma pojedinca koji se rađa iz društvene interakcije, pri čemu je temeljni atribut sebstva neprekidan proces refleksije, tj. sposobnosti da na sebe gledamo kao na objekt (sposobnost samoprocjene, samosvjesti, vlastite egzistencije i planiranja aktivnosti s obzirom na željene ciljeve).

Antropologija posmatra pitanje sebstva preko identiteta. To je za njih pitanje prošlosti, sadašnjosti ali i budućnosti! Oba ova pojma su veoma povezana i ne mogu se posmatrati odvojeno.

Pojam sebstva se javlja i u drugim oblastima, npr. u filozofiji, religiji itd.

Osnovni pojam identiteta/sebstva seže unatrag do antike i Platona, Aristotela, Euklida i drugih antičkih filozofa. Oni su krenuli od pojma »istost« ili »jednost bitka« stvari, smatrajući da je jedna te ista stvar uvijek to što jeste (npr. kruh je kruh, željezo je željezo, ruža je ruža itd.). Sama riječ identitet potiče iz 6. stoljeća od Rimljana u značenju »opetovano«, »opet isto«, da bi tek od 14. stoljeća počela ulaziti u mnoge evropske jezike. Prema jednom mišljenju, modernu definiciju ovog pojma odredio je u 18. stoljeću filozof i matematičar Leibniz (1646-1746) koji je ustvrdio da je neka stvar to što jest samo ako je različita od druge stvari (A=A, A≠B). Navodno je filozof i liječnik John Lock (1632-1704) bio prvi koji je postavku o »bitku« koji traje prenio na pojedinačno ljudsko biće. To je dovelo do masovnog uvođenja prezimena, premda se već od 12. stoljeća pojavljuju prva prezimena, ali samo sporadično. U 19. stoljeću je John Mill (1806-1873) prenio pojam identiteta na skupinu, definišući ga prvenstveno kao »identitet interesa«, što se kao takvo nije održalo, ali se održao pojam identiteta skupine u mnogo širem kontekstu. U međuvremenu je pojam pojedinačnog identiteta postao opće prihvaćen, tako da su se u doba Napoleona počele uvoditi »identitetske pločice« za svakog vojnika, što je bila preteča današnjih ličnih karata. Potreba vlada, vojski i drugih oblika uprave da utvrde tko je tko na osnovu osobnih podataka (spol, godina i mjesto rođenja, ime, prezime, itd.) ispisanih na pločicama ili iskaznicama, bio je uzrokovan sve većom složenošću života u društvima i državama i sve težim upravljanjem ljudima.

Od kraja 19. stoljeća i tokom 20. stoljeća zamisao o identitetu se dalje razvija da bi Frojd (1856-1939) u svoju psihoanalizu uveo pojam jastva/sebstva/ identiteta u čijem stvaranju učestvuju i »samosvijst« i »podsvjest« o kojoj se do tada malo govorilo. Taj proces će biti određen u psihoanalizi kao poistovjećivanje s osobinama drugih pojedinaca, što se lako proširilo na zajednice kojima ti pojedinci pripadaju, a što je dovelo do uvođenja pojma identiteta skupina. Time je potpuno odbačen Millov koncept o skupinama kao »identitetu interesa« koji je bio suviše uzak s obzirom da je u ovaj novi koncept identiteta skupine uključeno još mnogo drugih faktora: kulturnih, običajnih, jezičkih, zavičajnih itd. Kako su se društva vremenom sve više usložnjavala, to je rastao i broj raznih skupina od kojih je svaka imala neki svoj identitet, što je rezultiralo i formiranjem nacija, nacionalnih država i drugih većih skupina.

Međutim, pitanje identiteta nacija, odnosno narodnih ili kulturnih zajednica koje čine okosnicu nacije, danas je postalo ključno pitanje u Evropi i u drugim dijelovima svijete zahvaćenim globalizacijskim procesima. Naime, pred raznim vrstama brzih promjena mnoge zajednice koje su svoj identitet gradile stoljećima, sada doživljavaju različite »krize identiteta«. Šta više, nameće im se kao imperativ da se odreknu svog identiteta kako bi se mogle nositi s jačima silama ili postati dio njih. To znači da »ekonomska održivost« se javlja kao izazov za nacionalne identitete i današnje države (prema teoriji i praksi neoliberalnih kretanja!). Ali, najhrabriji i najsavjesniji parlamentarac u Evropskom parlamentu Nigel Farage iz Nezavisne stranke UK je rekao: »…ako ljudima ukradete identitet, ako im ukradete demokraciju, onda jedino što im ostaje je nacionalizam i nasilje…«
A toga nam zaista ne treba! Zar ne?

Identitet je, kao što smo vidjeli, postao ključni pojam prvo u fizici/logici, matematici, filozofiji i tek zatim u društvenim i humanističkim naukama: psihologiji, sociologiji, antropologiji, ekonomiji, a paralelno s tim i u svim drugim oblastima života čovjeka.

1 Jastvo/Sebstvo/Identitet
Nema jedinstvene definicije sebstva i jastva, ali mnogi smatraju da je sebstvo prošireni »ja« koji se širi u nesvjesno. Međutim, iz jednog i drugog proističe identitet, veoma značajan pojam u svim oblastima kako nauke tako i ljudskog života. Identitet je modus (ili više modusa) iz dvaju spektara: jedan je subjekt a drugi objekt. Jedna od definicija sebstva i identiteta bi bila:
Sebstvo i identitet sadrže karakteristike čovjeka kao biološke vrste, inividualne osobnosti, društvenog bića i člana kulture.

Jastvo (Sebstvo, Vlastitost, Osobnost) predstavlja cjelovitu suštinu, odnosno jednu idealnu (duhovnu) veličinu koja kao nad-pojam obuhvaća u smislu potpunosti i svjesno »ja«. Od prošlog stoljeća, kao dominantnu konstelaciju kolektivno nesvjesnog, pojam uvodi u analitičku psihologiju Karl Gustav Jung. Pojam Jastva je jedan transcendentni postulat koji se psihološki može opravdati, ali se naučno ne može dokazati, pa je ostao na nivou hipoteze.

Jastvo je jedna nedefinisana, iracionalna veličina koja kompenzuje, odnosno reguliše svijest o vlastitom »ja«. Ono bi se moglo okarakterizirati kao neka vrsta kompenzacije konflikta između vanjskog i unutarnjeg svijeta. Individualno »ja« se Jastvu ne protivi niti mu je podređeno, već jednostavno pridodato. »Ja« je jedini od sadržaja Jastva koji mi poznajemo. S percepcijom Jastva postignut je cilj individuacije. »Ja« se osjeća kao objekt nepoznatog subjekta oko kog se u neku ruku okreće, kao Zemlja oko Sunca.

Jung ukazuje na opasnost približavanja »ja« i Jastva i eventualne identifikacije »ja« sa Jastvom što može imati patološke efekte. Kao primjer toga Jung navodi zbivanja u Njemačkoj pred II svjetski rat, kad se skoro jedna cijela nacija identifikovala sa »višim čovjekom« što je dovelo do svjetske katastrofe, koju je malo tko sagledao kao jednu PSIHIČKU katastrofu.

Jastvo, supstantivirana zamjenica ja označava supstancijalno »ja« spram drugih bića. U svim filozofijama JA je igralo važnu ulogu, jer su gotovo svi filozofi u svojim razmatranjima polazili od sebe. U prosvjetiteljstvu vlada racionalističko JA, u liberalizmu je to autonomno JA, u romantici sentimentalno JA, u egzistencijalizmu ekspresionističko, u socijalizmu društveno, u modernizmu kritičko, a u postmodernizmu neko rasplinuto JA. Mora se priznati da znanja o Jastvu u zapadnjačkoj kulturi su mnogo oskudnija nego u istočnjačkoj gdje su ona sastavni dio svakodnevnog života kroz yogu, religijske obrede, itd.

Razvoj Sebstva kod čovjeka se može pratiti (i uticati na njega!) od najranijeg djetinjstva do duboke starosti (http://www.zdravstvena.info/vsznj/psihologija-identiteta-sebstvo-kara…).

Novonastali oblici sebstva pri razvoju nastaju kao nadogradnja već postojećeg sebstva pri čemu prethodno sebstvo ostaje, pa se može desiti da odrasli čovjek ima ova 4 oblika sebstva:
• Difuzno sebstvo (nejasno poimanje samoga sebe; to sebstvo se temelji na odzivu tijela na ugodu ili neugodu/bol; radi se o najprimitivnijem obliku sebstva-predsebstvu)
• Javno sebtvo (preuzimamo tuđa mišljenja iz okoline, počinje razvijati pozitivno vrednovanje onih/starijih koji mu odobravaju; dobija osjećaj koje njegovo ponašanje će biti prihvaćeno, a koje odbijeno)
• Zasebno sebstvo (ako su mišljenja drugih suprotna, treba se odlučiti koje će prihvatiti i to mu odredjuje zasebno sebstvo)
• Kolektivno sebstvo (grupni interesi potiskuju vlastite; nastane kad se pojedinac suoči sa konfliktom između osobnog cilja i cilja referentne skupine i tada daje prednost interesima skupine).

2 Oblikovanje raznih identiteta

Nakon što se sa identiteta stvari prešlo na identitet čovjeka, pojam identiteta je sebi krčio put u sve pore ljudskog života. Naročito je to bilo uspješno u slučaju „identiteta skupine«, jer u ljudskom društvu postoji mnogo različitih načina udruživanja ljudi čime se stvaraju različite skupine, od kojih svaka ima drugačiji identitet. Tako se danas može govoriti o identitetu raznih organizacija (političkih, humanitarnih, obrazovnih, zabavnih, političkih, privrednih itd.), identitetu naselja i gradova, identitetu država i nacija…

Smisao pojma identiteta bi se mogao svrstati u tri kategorije:
• Identitet kao samoprocjena (ono što čovjek misli o sebi, tj. samorefleksivni proces; tu su subjekt i objekt združeni u jednu osobu; pojedinac identificira vlastito sebstvo iz unutarnje perspektive)
• Identitet kao skup karakteristika koje pojedincu pripisuju drugi (ovdje se perspektivi samorefleksiji koja je unutarnja i subjektivna dodaju još vanjske perspektive koje čovjeku pripisuju drugi što doprinosi boljoj usklađenosti i bliže je realnosti)
• Identitet kao odlika društvenih sistema (ovdje je objekt skupina, a subjekt je pojedinac koji spada u tu skupinu; pojedincu je taj identitet dat izvana i ne proizlazi iz njegove unutrašnjosti- npr. »mi Slovenci«)

Proučavanje i oblikovanje identiteta je opterećeno sa više problema:

• Problem realnosti (situacija kad se samoprocjena ne uklapa u procjenu izvana; usklađivanje unutarnje i vanjske perspektive je unutarnji proces pojedinca pri čemu se zna da niti dvojica pojedinaca iz iste društvene kategorije nemaju isto sebstvo)
• Problem individualnosti (odnosi se na jedinstvenost svačijeg identiteta; identitet pojedinca je razapet izmedju njegove individualnosti i njegove društvenosti; tokom psihosocijalnog ravoja pojedinac razvije kriterije vlastitog identiteta, koje poslije potvrđuje i dograđuje)
• Problem kontinuiteta (čovjek se mijenja premda ostaje ista osoba jer se pomjeraju elementi a identitet se mijenja polako i istovremeno sa psihosocijalnim razvojem se dalje razvija; njegov razvoj se ne završava u adolescenciji već se dograđuje i oblikuje i u zrelom dobu; uprkos tome mi imamo osjećaj da smo stalno ista osoba). Biti netko je konstrukcija prošlosti, ocjena sadašnjosti i oblikovanje planova za budućnost.
• Problem konzistentnosti/skladnosti (naše procjene moraju biti u skladu sa cjelinom; odnosi se na odnos elemenata u unutrašnjem spektru; pojedinac u različitim situacijama preuzima različite uloge, premda stalno ima osjećaj da je ista osoba; razlika u ponašanju u tim situacijama je minimalna)

Glavne komponente identiteta i njihova povezanost:

• Kognitivna ili spoznajna komponenta (upoznajmo samoga sebe; kognitivni preokret je usmjerio pažnju na obrasce ponašanja na subjekt iskustva sa vlastitim sebstvom i kognitivnu obradu informacija o njemu. Subjektova procjena je subjektovo mišljenje o samom sebi)
• Afektivna ili osjećajna komponenta (onim što spoznamo o sebi smo zadovoljni; uz procjenu samog subjekta važna je i kognitivna komponenta, ali i osjećaj vlastite vrednosti što je veoma važno za psihičko zdravlje pojedinca i njegovo djelovanje)
• Konativna ili motivacijska komponenta (osjećaj da imamo nadzor nad svim uključujući i sebe što nam daje motivaciju, za razliku od suprotne situacije u kojoj imamo osjećaj da ništa ne možemo i osjećamo se izgubljeno)

Veza između tih komponenata: pojedinac mora u sve uključiti sebe, svoj osjećaj vlastite vrijednosti i nadzor nad sobom i cjelinom. Ako su te komponente u neskladu, mora se prići konstruktivnijem rješavanju ovog problema da bi se postigla ravnoteža među gornjim komponentama.

3 Identitet pojedinca

Identitet pojedinca/osobni identitet je način na koji osoba vidi sebe i usko je vezan za sopstvenu sliku o sebi, a utiče na kvalitet samoprocjene i na nivo samopoštovanja. On je veoma važan za svaku osobu jer utiče na to kako se osoba osjeća prema sebi samome i kako se ponaša u izazovnim situacijama. Identitet pojedinca uključuje:
• Tko ste Vi?
• Što vas čini jedinstvenim?
• Kakav je Vas fizički identitet (slika tijela)?
• Kakav je Vaš unutrašnji identitet (karakter, vrijednosti, itd.)?
• Kako vidite sebe u odnosu na druge?
• Kako identifikujete sebe s obzirom na svoj posao?
• Koje su Vaši osobni ciljevi?

Najvažnije je da se slika koju osoba ima o sebi u značajnoj mjeri poklapa sa slikom koju drugi imaju o toj osobi, jer ako nije tako, onda se ta osoba može osjećati neshvaćenom a život joj liči na stalnu borbu da i druge uvjeri da cijene ono što ta osoba jeste. To je sve češći slučaj, jer se mnogima čini da društvo želi da im nametne da vjeruju i žive na način koji im ne odgovara (npr. loša muzika, poremećen sistem vrijednosti, nepravda, haos, licemjerje itd.).

Identitet svakog čovjeka je rezultat odrastanja, gradi se kroz naša iskustva interakcije sa drugim ljudima, filmovima koje smo gledali, knjigama koje smo čitali itd. Ljudi odrastajući pokušavaju svojim životima dati smisao. Naši stavovi se temelje na onom što smo čuli i usvojili na osnovu nekog svog unutrašnjeg filtra zasnovanog na logici, moralu i sl. Međutim, postizanje osobnog identiteta ne ostvare svi, tj. postoje ljudi koji nisu određeni ničim! Takvi ljudi »plutaju« kroz život bez jasnog stava i cilja. Postoje i mnoge zablude vezane za osobni identitet. Jedna od njih je uvjerenje da identitet zavisi samo o nama samima. Naš identitet je također oblikovan kontaktima sa drugima, načinom kojim mi gledamo na druge i načinom kako oni gledaju na nas. Izolirani pojedinci ne mogu imati identitet. Grupa ili zajednica uvijek dodjeljuje pojedincu dio identiteta, bilo putem historije, putem jezika ili institucija. Druga velika zabluda vezana za identitet je da je identitet nešto što je u nama nepokretno i nepromjenjivo. Međutim, identitet nije statična kategorija. Identitet je nešto što nam omogućuje da se mijenjamo, ali da uvijek ostanemo mi.

Mnogi ljudi počinju da shvaćaju da bi mogli popraviti kvalitet svog života ako bi uspjeli promijeniti nešto u svom ponašanju, vjerovanju i aktivnostima. Postavlja se pitanje: šta promijeniti, a da osoba zbog tih promjena ne dođe u sukob sama sa sobom? Jer, treba voditi računa i o činjenici da je svačije sebstvo povezano i sa tijelom i sa društvenim određenjem čovjeka, a ignorisanje te činjenice vodi u još goru situaciju bola i bijede. Osoba u te promjene ulazi sa namjerom, između ostalog, i da poboljša sopstveno mišljenje o sebi što bi trebalo da joj poveća samopuzdanje, a može se desiti upravo suprotno!

Da se to ne bi desilo mnogo može pomoći karijerni i life coaching za čiju primjenu najprije treba utvrditi »početno stanje«. Slika tog početnog stanja se može dobiti iz odgovora na gornja pitanja, čiji broj se po potrebi, može i znatno povećati. Pri tom se preporučuje primjena nekog od modela odličnosti, medju kojima posebno mjesto zauzima Diltsov šestostepeni model koji sadrži ideju o osobnim promjenama, učenju, komunikaciji i dostizanju postavljenih ciljeva, a koji se može šematski predstaviti piramidom sa šest nivoa. Polazeći odozdo prema gore, ravni piramide predstavljaju: okolinu, ponašanje, sposobnosti, uvjerenja, vrijednosti, identitet. Svrha svake ravni je da organizuje i kontroliše informacije ravni ispod sebe.

Iako se poboljšanje može postići alatima i metodama coachinga u bilo kojoj životnoj dobi, ipak se preporučuje roditeljima da se potrude kako bi njihova djeca odmalena težila samoprihvatanju sebe i svom samopoboljšanju. Doduše, mnogi roditelji troše mnogo vremena na ohrabrivanje svoje djece da uspiju, pomažući im da tečno čitaju, da uspješno rješavaju testove, prepričavaju i pišu priče, organizuju svoje vrijeme, uredju svoju sobu itd. To su sve važne vještine koje će im trebati u životu, ali ne treba zaboraviti učiti svoju djecu o važnosti samoprihvatanja i samopopravljanja. Primjenom aktivnosti u tom smislu učinit ćete svoju djecu svjesnim svoje snage i svojih slabosti. To će im pomoći da razviju zasluženo samopoštovanje. Evo nekih od tih aktivnosti:
• Otkrijte im postojanje višestruke inteligencije. Svako dijete ima mnogo talenata, ali ih netko treba prepoznati (jezik, logika, priroda, muzika, slikanje, poznavanje tijela, spretnost u rukama, itd.). Razumjevanjem i istraživanjem tih talenata doprinijet će povećanju vjere u sebe što će se odraziti i na bolje učenje.
• Njegujte im različita interesovanja. Samoizražavanje je od vitalnog značaja za formiranje djeteta kao individue. Podstičite svoju djecu da nalaze kreativne izlaze iz raznih situacija, bilo da se radi o slikanju, gradnji robota, prepričavanju priča, sviranju muzike ili plesu i vježbanju.
• Izradite magnete pohvala. Dijete pita svakog člana šire porodice i prijatelje kako bi ga opisalo jednom rječju (npr. veseo, kreativan, osjećajan, vredan, istinoljubiv, itd. ). Ispišite te riječi, izrežite ih i neka ih dijete zalijepi na magnete i postavite ih na frižider. Ova aktivnost će doprinostti samoprihvatanju sebe i podsjećati ga na njegove dobre osobine.
• Izrada vremenske kapsule. Stavite u neku posudu od tableta cedulje sa željama vašeg djeteta koje bi trebale da se ostvare za godinu dana. Kad istekne taj rok – otvorite i provjerite šta se ostvarilo, a šta ne. Također će se vidjeti koliko je dijete napredovalo u toku jedne godine.
• Načinite liste jače strane i slabosti, zajedno sa njim. Nek dijete napravi dvije kolone na papiru, a vi (ili ono) unesite u jednu listu njegovih jačih osobina a u drugo slabijih. Nek dijete zaokruži one stavke koje može popraviti. Time će pokazati da će se angažovati na samopopravljanju, a rezultat će biti bolje samoprihvatanje samog sebe.

Evo jos nekih odgojnih aktivnosti za samopoboljšanje koje dijete može pokušati:
kreativno mišljenje, efikasno učenje, postizanje dobrih ocjena, korištenje kompjutera, kreiranja rasporeda aktivnosti/časova, odredjivanje rokova za nešto, pokazivanje saosjećanja, rješavanje konflikta, sticanje samostalnosti i odrastanje, vježbanje lijepih manira u ophođenju na društvenim mrežama i u životu, ekonomično upravljanje džeparcom, itd.

Vjerovatno ćete ovakvim aktivnostima mnogo doprinijeti pravilnom odrastanju vašeg djeteta, a ako sve ne bude baš idealno, uvijek postoji stručan i dobronamjeran karijerni coach koji će pomoći da se stanje popravi.

Nažalost, u ova postmoderna vremena, identitet je veoma ugrožen. To ugrožavanje je otpočelo još u doba prosvjetiteljstva, a nastavljeno do današnjih dana. Moderna i postmoderna čupaju čovjeka iz njegovih prirodnih i zajedničkih veza, ne vodeći računa o njegovoj ulozi u jasno definisanom svijetu. Ta filozofija počiva na atomizaciji društva i posmatra društvo kao puki zbroj pojedinaca od kojih svaki sebi određuje ciljeve i vrijednosti. To vodi u potpuni haos, jer većina tih pojedinaca nije u stanju da to što se od njih očekuje, odradi konstruktivno.

4 Identitet skupine/grupe/organizacije

Ako se više pojedinaca od kojih svaki ima neki svoj identitet (manje ili više izražen) udruži u neku skupinu, oni svojim identitetom doprinose stvranju jednog novog identiteta: identiteta skupine. Identitet skupine se sastoji iz dveju komponenata: kognitivne i konativno-afektivne komponente, pri čemu kognitivna proizlazi iz subjektivne svijesti članova skupine, a konativno-afektivna iz sistema vrijednosti i emocionalnosti skupine.

Širok je dijapazon mogućih skupina, grupa i kolektiva koji se mogu formirati sa različitim ciljevima: pozitivnim i negativnim po društvo i čovjeka. Svaka od skupina ima neki identitet u čijoj izgradnji učestvuju ili svi pripadnici skupine ili samo neki od njih. Činjenica je da one skupine u čijem stvaranju i profiliranju učestvuju svi pripadnici, obično duže traju, jer unutar njih ima manje nezadovoljstva uslijed nametanja stavova koji, između ostalog, utiču i na stvaranje identiteta skupine. Često ovakve skupine imaju svoj »centar« izvan njih samih, pa je njihov rad, a time i identitet određen od strane onog tko ih financira, koji ujedno i manipuliše njima. Takve grupe/organizacije su većina NVO sektora koji postoji u B&H i Srbiji. Upravo zbog takvih stanovništvo ima izrazito negativan stav prema tom lažnom NVO sektoru koji to po definiciji i nije, niti je obavio išta od svojih nominalnih zadataka, a mnoge od njih rade na rasturanju ionako već poprilično rasturenih državica. Posljedice toga su i nezainteresiranost građana da se i pokušaju uključiti u njihov rad, a ako netko i pokuša, vrata su mu zatvorena, jer su to ZATVORENE GRUPE, preko kojih se pere i prljav novac, u čemu časni građani i neće da učestvuju.

Posljedice postojanja i djelovanja skupina pod »falsh flag« su dugotrajne, čak neizbrisive. Navest ću samo primjer iz 1948. kad su komunisti utjerivali bičem i pištoljima seljake u zadruge skrojene po nakaradnom komunističkom »kroju«. Tada su mnogi seljaci izvršili samoubistvo radije nego da žive i rade u takvinm skupinama. Zbog toga još i danas, kad su gotovo izumrli svjedoci tog užasa, njihova djeca i unučad i dalje bježe od udruživanja u seljačke zadruge iako bi to bio najidealniji oblik udruživanja za poljoprivrednike od kog bi i oni i društvo u cjelini imali veliku korist. Izgleda da je negativna percepcija o komunističkim seljačkim zadrugama još i danas živa… Tako bi moglo biti i u slučaju lažnih »demokratskih« NVO.

U tip organizacija kao što su NVO organizacije spadaju i terorističke organizacije (koje se često i registruju kao NVO), koje su uslovno rečeno »poštenije« od lažnih NVO koje rade pod »falsh flag«, tj. lažno se predstavljaju kao navodni borci za demokratiju i pravnu državu čega sada ima manje nego ikad u historiji ovih naroda! Naime, terorističke organizacije su primjer društvenih grupa koje JAVNO nastupaju s vrlo jasnim iskazima kolektivnog identiteta, česte postavljajući se kao barjaktari određenih društvenih grupa (etničkih, vjerskih itd.). Pristup zasnovan na istraživanju kolektivnog identiteta kao jednog od osnovnih obilježja ovih organizacija može pružiti opći uvid u terorizam u svijetu danas i u budućnosti.

Osim primjera ovakvih negativnih skupina, ima i onih pozitivnih koje rade uglavnom na prikupljanju humanitarne pomoći ugroženom stanovništvu. Svaka od njih ima neki svoj identitet, često izražen i nekim logom.

Zbog slabe društvene kontrole svih organizacija, postoje česte zloupotrebe od nesavjesnih pojedinaca, zbog čega se na manje-više sve skupine, grupe i organizacije gleda sa podozrenjem, nažalost. Takav vid udruživanja i stvaranje pozitivnog identiteta organizacija, mogao bi mnogo doprinijeti poboljšanju kvaliteta života građana, što se uglavnom nije desilo.

Ovdje spadaju i razna preduzeća, fabrike, korporacije itd. O njihovom identitetu se staraju čitave armije stručnjaka, a sve sa ciljem da bi imale odgovarajući identitet koji će im obezbijediti uspješnost na tržištu. Jedna od osnovnih svrha ostvarenja odgovarajućeg identiteta je kontinuitet postojanja i ekonomičnost nastupa na tržištu. Naime, efekti svake marketiške akcije koja je podređena koncepciji identiteta kumuliraju se. Međutim, sve se gubi ako se nema odgovarajući strateški plan identiteta koji obezbjeđuje kontinuirano prisustvo na tržištu i u javnosti.

Etničke grupe također imaju svoj identitet koji se sastoji od četiri komponente, mada nije nužno da su uvijek sve četiri komponente prisutne. Te komponente su:
• Teritorijalnost. Određuje etničnost s obzirom na teritoriju, mada se etničnost može održati i u slučaju migracija sa te teritorije.
• Biološko-generična determinanta etničnosti. Imaju zajednički porijeklo i jezik. U slučaju da se miješaju sa drugima, djeca se mogu sama odlučiti za etničku pripadnost oca ili majke.
• Jezikoslovna determinanta. Jezik je jezgro etničke pripadnosti, najvažnija komponenta koja je odlučujuća za etničku pripadnost. Rijetki su primjeri gdje ih na okupu ne drži jezik, već nešto drugo, npr. religija.
• Politička determinanta. Mnogo puta nemaju svoju državu. Zato je ova komponenta najspornija, pogotovo u odnosu na jezikoslovnu, pa čak i religijsku.U mnogim slučajevima se dešava da se nekom negira etničnost zbog veličanja nacionalnosti kao osnova za državnost.

Nacionalni identitet je vrlo zapletena i neodređena kategorija, kao rezultat više različitih, često fluidnih identiteta, koji su tek u 18. stoljeću počeli se povezivati sa pojmom države. Nacionalni identitet se razvio iz etničkih i narodnih identiteta koji su povezani sa državom. Od etničke i narodne svijesti se razlikuje po tome što se temelji na nacionalnoj lojalnosti. Najprije se to javi kod viših slojeva, a zatim se prenosi na niže, milom ili silom. U tome veliku ulogu igra čitav sistem obrazovanja koji utuvljuje u glavu djeci od malena što moraju biti i čemu morju biti lojalni. Nacionalni identitet određuju sljedeći elementi:
• Teritorijalnost (zbog čega se često imaju pretenzije na tuđe teritorije što je često razlog za sukobe)
• Pozivanje na prošlost (zbog čega se »potrebna« prošlost izmišlja, ako je nema. To je često izvor sukoba).

5 Identitet grada/naselja

Svako naselje, bez obzira koliko ono bilo, ima neki svoj identitet. Ako ništa drugo, ima svoje ime i svoju lokaciju na geografskoj karti. Ali, što je naselje veće i što su ljudi koji u njemu žive savjesnoji i preduzimljiviji, naselje stiče sve više i više elemenata svog vlastitog identiteta. Slično je i sa gradovima.

Međutim, danas u doba razvijenog turizma, otvorenog tržišta,dobre komunikacije i donekle uredjene javne lokalne uprave, i naselja i gradovi se bore za »više« identiteta. Zašto? Zato što to može privući i turiste i investitore koji mogu podići nivo kvaliteta života u tim naseljima.

Zbog toga su gradske vlasti u mnogim slučajevima, ugledavajući se u preduzeća, počele raditi na otkrivanju i realizovanju brendova grada koji će dati veći značaj gradu/naselju i obogatiti njegov identitet.

Brend je doduše trgovačka marka, ali ipak je duboko povezana sa kulturnim aspektima identiteta i naprosto je nemoguće odvojiti jedno od drugoga, jer je povezana i sa baštinom i sa identitetom pojedinaca koji čine tu zajednicu. Zato se dosadašnji pojmovi kao što su »destination branding«, »place branding« i »city branding« koji egzistiraju desetak zadnjih godina moraju smatrati prevaziđenim, a identitet grada se mora produbiti u smislu stvaranja novog projektovanog identitetskog sistema koji bi trebao reflektovati atribute fizičkog mjesta i kulture karakteristične za historijsku i savremenu dimenziju zajedničkog života skupine ljudi koja tu živi. U kontekstu komunikacije tradicionalnog i suvremenog grad je i dalje u prvom redu fenomen u domenu kulture, a zatim i privrede, ekonomije i drugog, ali i zajedništva koje treba poticati. Sa tim ciljem postoje i neka takmičenja kao što je Kandidatura za Evropski grad kulture 2020. na koje se prijavio grad Zagreb. Stručnjaci smatraju da će u sklopu priprema za ovo takmičenje Zagreb pretrpjeti mnoge izmjene, naravno u pozitivnom smislu.

Identitet se ne može nametnuti, identitet treba zaživjeti, a da bi zaživio svi ključni faktori (lokalno stanovništvo, gradska vlast, lokalna privreda, lokalne društvene institucije) trebaju ga smatrati dijelom sebe i svojih života.
Polazište primjene koncepcije brandiranja gradova jest da ime nekog grada postane marka/brand, a kao rezultat toga stvori psihološke slike u svijesti pripadnika ciljnih grupa (potencijalni investitori, turisti, privrednici), pomaže svima u ocjeni gradskih proizvoda i usluga, olakšava turistima izbor, utiče na donošenje poslovnih odluka, utiče na odluke o selidbi itd. Brendiranjem gradova se postiže: označavanje grada, jačanje prepoznatljivosti gradskog identiteta, poboljšanje trenutnog imidža i percepcije o gradu, izgrađivanje budućeg željenog identiteta grada itd. Predfaza postupka brendiranja je ista kao i u slučaju utvrđivanja osobnog identiteta, tj. potrebno je odgovoriti na grupu pitanja ovog tipa: Kako izgleda danas naš grad? Šta naš grad predstavlja na tržištu investicija, turizma i informacija?Koliko je naš grad poznat? Po čemu se razlikuje od drugih? Što su mu glavni nedostaci? Što su mu glavne prednosti? Što želimo u budućnosti od našeg grada? Koje su naši ciljevi? Koja je naša vizija? Koja je naša misija? itd.

Dakle, sve one koji učestvuju u razgovorima o brendiranju, treba podvrgnuti, kao grupu, grupnom coachingu!

6 Identitet nacije/države

Etnička i kulturna raznolikost i društveni pluralizam postoji u prošlosti i u savremenom svijetu. Teško je naći neku regiju ili državu koja je bila ili jest etnički posve čista i homogena (koja posjeduje jedinstvo »krvi i porijekla«). Pri tom treba imati u vidu da su etničke grupe (skupina ljudi koji dijele zajednički identitet na osnovu iste kulture, tradicije, religije, jezika, etničkog porijekla i dr.) i etnije (cjelovita etnička zajednica utemeljena na zajedništvu etnosa, osobitim vrijednostima i historijskom kontinuitetu) po svom postanku mnogo starije historijske pojave od nacije. Naime, nacije su produkt modernog doba, tj. njihovo stvaranje i razvoj počinju od kraja 18. stoljeća. Tada otpočinje izgradnja modernog društva na svim područjima života ljudi, u toku industrijske revolucije, kapitalističkog poduzetništva, modernog školstva i općeg obrazovanja, naglog razvoja urbanizacije i izgradnje masovnih kolektiva u kojima se ljudi međusobno udružuju u nove makro cjeline: jezične, kulturne, obrazovne, političke, ekonomske, socijalne itd. Ali, tek u 19. i 20. stoljeću postignuta je saglasnost da fenomen moderne nacije i nacije-države i novih kolektivnih nacionalnih identiteta postaju centralne historijske pojave u kojima nastaju moderni procesi integracije na području književnog jezika, jezičkog identiteta, školstva, visoke kulture, industrijskog kapitala, banaka, tržišta, novog političkog sistema, modernih nacionalnih institucija, socijalnih odnosa itd. Pri tom razvitak i izgradnja moderne nacije i nacije-države zavisi i o razvitku modernog građanskog društva.

Činjenica je da je u tim »integracijama« etničkih skupina, etnija i naroda bilo mnogo nasilja što ima za posljedicu stalna tinjanja raznih nezadovoljstava unutar današnjih nacija i nacija-država. Radi se o veoma složenim pojavama koje se ne mogu posmatrati parcijalno, već samo cjelovito. To je naročito vidljivo na Balkanu koji se upravo zbog toga i danas smatra »buretom baruta«, a razloge za to nitko neće (ili ne smije!) objektivno i cjelovito da sagleda i prouči u cilju trajnog sređivanja situacije na Balkanu. U vezi s tim češki naučnik Ivan Dorovski kaže: »Nećemo shvatiti ni jedan balkanski narod, naciju ili etničku grupu i njihovu kulturu proučavamo li ih izolovano, nemajući u vidu cijeli balkanski milje, jer Balkanski poluotok ne predstavlja samo posebnu geografsku, već i historijsku i kulturnu cjelinu«.

Kao što smo vidjeli, pojam identiteta u svakodnevnoj primjeni nema samo jedno značenje, jer se u životu susrećemo s različitim oblicima identiteta: od pojedinačnog, grupnog do nacionalnog. Ljudi su relativno slobodni da određuju svoj identitet, iako etničnost i rasu nasljedjuju, što također mogu promijeniti ili odbaciti! I pojedinci i skupine mogu imati i višestruke identitete čiji izvori mogu biti bezbrojni: pripisivi (životna dob, preci, etnička pripadnost, rasa), ekonomski (zanimanje, zvanje, poslodavac, sektor), kulturni (pleme, jezik, narodnost, vjera), politički (interesna skupina, pokret, stranka, ideologija, država), teritorijalni (selo, grad, pokrajina, država, kontinent), društveni (prijatelji, klub, momčad, kolege) i nacionalni.

Nacionalni identitet je jedan od najkompleksnijih. Ima mnogo definicija nacionalnog identiteta od kojih su se meni činile najprijvatljivijima ove: Nacionalni identitet je svijest o ukupnom »jastvu«, pripadnosti nekoj nacionalnoj i kulturnoj skupini. Ili, nacionalni identitet je apstraktni zbir bioloških, socijalnih, kulturnih, moralnih, intelektualnih i drugih odlika jednog naroda. Vezuje se uz formiranje nacija-država ili uz Vestfalski poredak i teritorijalni temelj identiteta. Prema mišljenju mnogih sociologa identiteti su u socioklturnom i sociopsihološkom smislu uticali na oblikovanje nacija-država te su istodobno bili i izvor društvenih konflikata. Pogotovo ako je prevagu pri formiranju nacije imao kriterij religijskog identiteta. U većini slučajeva, ipak, nacionalni identitet polazi od nacionalne ideje ili ideje pripadnosti i naprima koje su pojedini narodi uložili u procesu homogenizacije na pojedinim teritorijama, da bi se na tradiciji a često i na mitu i legendi gradila kolektivna svijest i usmjeravala se na izgradnju socio-ekonomskog zajedništva, veoma važnog za svaku državu, a pogotovo za državu-naciju.

Velik broj autora smatra da je nacionalni identitet veoma važan za opstanak i prosperitet države i naroda jer zajednička predodžba građana o svojoj zemlji i njezinim vrijednostima ih medjusobno povezuje. Međutim, zbog uticaja napadne globalizacije, naziru se pukotine u stabilnosti nacionalnih država i sve su očiglednije pojave destabilizacije i država i nacija što se dijagnosticira kao »kriza nacionalnog identiteta«. Naime, modernizacija, ekonomski razvoj, urbanizacija i globalizacija potiču ljude da ponovo razmisle o svojim identitetima i da ih preimenuju užim, prisnijim, prihvatljivijim terminima, jer im se čini da im se u tim globalnim razmjerama izgubio vlastiti identitet! Zbog toga žele da se vrate svom podnacionalnom, etničkom, regionalnom identitetu i da se poistovjećuju s onima koji su im najsličniji sa kojima mogu komunicirati svoju kulturu, tradiciju, vjeru, mitove o zajedničkom porijeklu i zajedničku historiju. Kao posljedica toga i »klimavim osnovama« na kojima počivaju nacije i nacionalne države, sve više je onih koji traže autonomiju, samostalnost, otcjepljenje od nacionalnih država (Quibec, Škotska, Katalonija. Flandrija, Baski, Lombardinci, Korzikanci, Kurdi itd.).

7 Zaključak

Dug je bio put od jednostavnog »identiteta« stvari koje su uveli grčki filozofi do kompleksnog identiteta nacije i države-nacije. Na tom putu bilo je mnogo posrtanja i padova. Ne može se reći da je uvođenje pojma identiteta uvijek bilo korisno i dobronamjerno, ali često jeste. Kao i sve druge novotarije, i pojam identiteta se koristio i za dobro i za zlo, kao što se još uvijek koristi.

Medjutim, stiče se utisak da se, nakon što se stiglo do »vrha«, »krug zatvorio«. Pojavila se velika pretnja pojmu kolektivnog identiteta od strane »sistema koji ubija narode«, a to je sveopća globalizacija i homogenizacija na nivou čitave planete. Njom se namjeravaju iskorijeniti ljudske različitosti, različitosti među narodima, razlike među jezicima i kulturama. To podrazumijeva brisanje granica u cilju stvaranja jedinstvenog svijeta, što će nužno imati za posljedicu sveopću bezličnost i priznavanje jedino onih vrijednosti koje se mogu iskazati novcem.

Pri tom se zaboravljaju osnovni zakoni termodinamike koji kažu: ako se izjednače energije na svim nivoima, prestaje kretanje i prestaje život. To jest, ako SVE BUDE ISTIO, onda nema potrebe da se ikud ide. Da li itko od političara i drugih »društvenjaka« ima to na umu?

Literatura in viri
• Bezić, Ž. 2001. Jastvo i sebstvo. Split. UDK: 159.923.2; 159.964.2.
• de Benoist, A. 2016. Budućnost identiteta. Predavanje u Matici hrvatskoj 14. 4. 2016.
• Heršak, E. 2012. Identitet i dalje, prezentacija predavanja. Katedra za antropologiju, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
• Ilover, U. 2008. Sebstvo, družba in telo. Diplomsko delo. Ljubljana: Univerza v Ljubljani.
• Korunić, P. 2003. Nacija i nacionalni identitet. V: Usp. zgodovinski časopis 57. Ljubljana.
• Lenič, P. 2009. Kako doseči odličnost …(Diltsova piramida). Diplomsko delo. Univerza v Ljubljani. http://www.cek.ef.uni-lj.si/UPES/lenic365.pdf.
• Nikolić, N. 2010. Jastvo kao princip i arhetip orijentacije i smisla. Kurs za joga instruktore, Seminarski rad.
• Paliaga, M. 2010. Brandiranje gradova. http://Www.markopaliaga.com.
• Perera, K. Personal identity. http://www.more-selfesteem.com/personal_identity_article.htm.
• Pleše, B. 2012. Uloga kolektivnog identiteta u socijalnom kontinuumu terorističkih organizacija. UDK:323.28:316.35, 323.28:316.4.
• Postmoderna: nastavak prosvjetiteljstva. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=49698.
• Skoko, B. 2009. Država kao brand. Nacionalni identitet kao temelj i imidž brandiranja države. Matica hrvatska. http://www.matica.hr/media/pdf_knjige/752/Skoko%2015-25.pdf.
• Šuran, F. 2010. Sumrak osobnog identiteta u suvremenom tehničkom razvoju. UDK 130.2:159.923, 001.3.5:316.7.3.
• Vukić, F. 2008. Grad kao tržišna marka. Projekt Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.
• Zdravstveni portal zdravstvena.info. 2008. Psihologija identiteta: http://www.zdravstvena.info/vsznj/psihologija-identiteta-sebstvo-karakterji-etnicnost-zavest-streotip/.